Od čega se sastoji radnja knjige i kako je stvoriti?

Što je radnja?

Radnja obično obuhvaća nekoliko nizova događaja, od kojih je jedan glavni i predstavlja okosnicu romana. Oko tog glavnog tijeka, koji se uglavnom odnosi na glavne likove i čini temelj cijele priče, grade se sporedne radnje, manje važne za njezin razvoj.

Uloga je radnje urediti prikazani svijet te povezati sve motive, likove i tijekove radnje u kronološku, iako ne uvijek, te logičnu cjelinu. Zahvaljujući njoj, cijela priča postaje skladna i razumljiva čitatelju.

Najvažniji elementi koji čine cjelokupnu radnju jesu:

• kronologija događaja – uređuje slijed zbivanja, pomaže čitatelju razumjeti uzročno-posljedične veze i stvara logičnu priču;
• glavni motiv – element koji se vraća tijekom radnje, pomaže prenijeti određenu ideju ili misao, često ima simbolično značenje i povezuje cijelu priču;
• struktura (uvod, razvoj i završetak) – olakšava organizaciju događaja i postupno stvaranje napetosti; pravilno izgrađena struktura vodi čitatelja kroz cijelu priču i ističe njezine najvažnije trenutke;
• način pripovijedanja – pripovijedanje snažno utječe na konačan doživljaj djela; omogućuje odabir perspektive, isticanje određenih elemenata i prenošenje priče na način koji najbolje odgovara djelu;
• zapisani dijalozi – dijalozi pomažu razumjeti likove, njihove stavove, misli i međusobne odnose te pridonose izgradnji sukoba među junacima; utječu i na stil pripovijedanja i atmosferu cijelog djela;
• vrhunac radnje – najvažniji je element radnje i trenutak najveće emocionalne napetosti, u kojem se spajaju svi tijekovi radnje; najčešće je riječ o iznenadnom preokretu koji prethodi razrješenju sukoba;
• preokreti – donose nagle promjene u tijeku događaja, iznenađuju čitatelja i mijenjaju smjer radnje; moraju biti nagli, logični i nepredvidivi;
• opisi mjesta – grade atmosferu i ugođaj djela, stvaraju vizualnu sliku priče i likova te čitatelja uvode u prikazani svijet, a ponekad pomažu i u stvaranju napetosti.

Vrste radnje

Radnja može poprimiti različite oblike, ovisno o karakteru priče i načinu njezina pripovijedanja. Način na koji su izgrađeni radnja i pripovijedanje često određuje vrstu djela.

Vrste radnje prema vrsti kompozicije

U ovoj kategoriji razlikujemo tri vrste radnje:

• otvorenu – obilježava je otvoren završetak u kojemu se tijekovi radnje ne zatvaraju do kraja, primjerice u romanu Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova;
• zatvorenu – u kojoj se svi tijekovi radnje privode kraju, kao u romanu Harry Potter i Darovi smrti J. K. Rowling;
• okvirnu – temelji se na okvirnoj konstrukciji koja otvara i zatvara glavnu priču; riječ je o priči unutar priče, a primjer takve radnje su Tisuću i jedna noć.

Vrste radnje prema strukturi

S obzirom na broj razvijenih tijekova radnje u romanu, možemo razlikovati radnju:

• jednotematsku – temelji se na jednoj glavnoj priči koja se razvija kroz cijelu knjigu; trebala bi imati jasan uvod, razvoj i završetak te čitatelja pregledno voditi prema glavnom vrhuncu i/ili razrješenju sukoba; primjer je drama Romeo i Julija Williama Shakespearea.
• višetematsku – u kojoj se ravnopravno razvijaju najmanje dva tijeka radnje povezana s različitim događajima, ali imaju zajednički glavni motiv ili temu. Ova vrsta radnje omogućuje prikaz nekoliko perspektiva, povećava dinamiku događaja i otvara prostor za više tema, prikazujući likove iz različitih strana. U takvom složenom pripovijedanju lakše je privući pažnju čitatelja, održavati napetost i uvoditi nagle preokrete, kao u serijalu Dinastija pješčanog planeta Franka Herberta.

Vrste radnje prema odnosima među tijekovima radnje

Radnja romana može biti i:

• paralelna – višetematska radnja u kojoj se svi događaji odvijaju istodobno, ne nužno na istom mjestu, i ravnopravni su, primjerice u romanu Cloud Atlas Davida Mitchella;
• linearna – sastoji se od početka, sredine i kraja, a slijed događaja prikazan je kronološki, primjerice u serijalu Harry Potter J. K. Rowling;
• retrospektivna – cijela je priča prikazana iz perspektive prošlosti, primjerice kroz sjećanja jednoga od likova, kao u romanu Ubiti pticu rugalicu Harper Lee;
• epizodna – temelji se na labavim vezama među pojedinim tijekovima radnje i epizodama koje nisu hijerarhijski povezane ni uređene, primjerice u Canterburyjskim pričama Geoffreyja Chaucera.

Kakva je zanimljiva radnja knjige?

Dobro osmišljena i zanimljiva radnja knjige prije svega mora privući pažnju čitatelja – angažirajućom pričom, preokretima, iznenađujućim događajima, sukobima i upečatljivim likovima koji u njima sudjeluju. Primjer takve uzbudljive priče je Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena.

Osim toga, vrijednu i napetu radnju odlikuju i:

• pravilna konstrukcija,
• skladan i logičan slijed događaja,
• bogatstvo emocija koje utječu na doživljaj djela,
• tajanstvenost zbog koje čitatelj do kraja ne zna kako će se priča završiti,
• složenost događaja koja budi znatiželju.

Kako pripremiti plan radnje?

Osim formalnih aspekata, poput broja tijekova radnje, vrsta odnosa među događajima ili načina pripovijedanja, jednako je važna sama koncepcija radnje, odnosno originalna ideja za knjigu.

Evo nekoliko smjernica kojih se vrijedi držati pri stvaranju zanimljive priče:

1. Razmislite koju ideju želite prenijeti čitateljima.
2. Stvorite prepoznatljive likove te prikažite njihove motivacije, prošlost i emocije koje će utjecati na radnju.
3. Zatim odredite unutarnji sukob likova povezan s glavnom idejom – što lik mora učiniti da bi vaša poruka došla do izražaja u djelu?
4. Odredite mjesto i vrijeme radnje.
5. Napravite plan događaja, od manje važnih do trenutaka vrhunca.
6. Pobrinite se da vaša poruka bude uvjerljiva i vrijedna.

Takva struktura u tri čina najčešće je korišten model koji olakšava organizaciju cijele priče i omogućuje skladno i logično prikazivanje događaja.

Za stvaranje vlastite priče možete upotrijebiti ogledni plan radnje koji će vas korak po korak provesti kroz proces pisanja romana. Kada već imate sve najvažnije elemente potrebne za stvaranje radnje, sljedeći je korak početak pisanja. Tijekom rada držite se svojeg plana i ne zaboravite izbjegavati osnovne pogreške povezane s oblikovanjem radnje.

Radnja knjige i glavni motiv

Glavna ideja koju autor želi prenijeti čitateljima često je povezana s glavnim motivom romana i predstavlja ključni element radnje. Glavni se motiv vraća u najvažnijim trenucima knjige i snažno utječe na razvoj radnje, zato pri njegovu odabiru vrijedi razmisliti što zapravo želimo ispričati čitateljima svoje priče.

Primjeri poznatih glavnih motiva jesu:

• brak i društvene klase – Ponos i predrasude Jane Austen, Veliki Gatsby Francisa Scotta Fitzgeralda, Ana Karenjina Lava Tolstoja i Gospođa Bovary Gustavea Flauberta;
• gubitak individualnosti – 1984. Georgea Orwella, Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja, Paklena naranča Anthonyja Burgessa i Frankenstein Mary Shelley;
• usamljenost – Sto godina samoće Gabriela Garcíe Márqueza, Starac i more Ernesta Hemingwaya i Preobrazba Franza Kafke;
• sukob dobra i zla – Macbeth Williama Shakespearea, Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova, Dinastija pješčanog planeta Franka Herberta i Gospodar prstenova J. R. R. Tolkiena;
• putovanje i potraga za identitetom – Odiseja Homera, Na cesti Jacka Kerouaca, Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja i Alkemičar Paula Coelha.

Glavni motiv često izražava temeljna pitanja, vrijednosti ili probleme. Dobro je odabrati jedan vodeći motiv, ali ništa ne sprječava knjigu da ih sadržava dva ili više.

Kako izbjeći pogreške pri stvaranju radnje romana?

Nedostatak je i prespor ili prebrz tempo pripovijedanja, koji može čitatelju dosaditi ili ga opteretiti. Česta je pogreška i stvaranje nedovoljno razvijenih likova, lišenih jasnih motivacija, kao i zaboravljanje sukoba, koji je nužan u svakoj priči. Radnju može oslabiti i prevelik broj likova ili mnoštvo detalja i opisa događaja koji nisu nužni za razumijevanje poruke, a samo produljuju priču.

Dobar način za izbjegavanje navedenih pogrešaka jest izrada detaljnog plana radnje – određivanje njezine strukture, uvoda, razvoja i završetka, a zatim i razrada profila likova. Također vrijedi u svakoj fazi stvaranja paziti na sklad među tijekovima radnje i nastojati jasno prikazati glavnu ideju romana. Osim samostalnog rada, vrlo korisna mogu biti i mišljenja prvih recenzenata koji svježim pogledom mogu pomoći i ukazati na sve nejasnoće ili pogreške koje je autor previdio.