Jezični stilovi, stilovi izražavanja – vrste i obilježja

Što je jezični stil?

Koherentnost teksta postiže se pravilnim usklađivanjem pojedinih elemenata, kao što su:

• sintaksa (oblikovanje rečenica – jednostavnih ili vrlo složenih);
• vokabular (odabir riječi, primjerice stručnih, modernih ili razgovornih);
• tvorbena sredstva (npr. umanjenice, uvećanice i složenice);
• fleksijska sredstva (npr. arhaizmi i neologizmi) te fonetska sredstva (npr. onomatopeja, aliteracija i rima).

Stil izražavanja, odnosno određena konstrukcija, iskazu daje konkretan stilski oblik. Time mu omogućuje ostvarivanje određenih, često vrlo precizno definiranih funkcija.

Odabir jezičnog stila i povezana potreba za pravilnim organiziranjem teksta ovise o čimbenicima kao što su:

• situacija u kojoj se autor nalazi;
• tema iskaza;
• ciljana skupina (adresat);
• komunikacijski cilj;
• autorove osobne preferencije (estetski osjećaj i jezična osjetljivost);
• moda (jezik karakterističan za određeno razdoblje ili epohu).

Koje vrste jezičnih stilova postoje?

Sada već znate da jezične stilove obilježava konkretan oblik koji služi ostvarivanju određenih funkcija i obraćanju ciljanoj skupini, odnosno primatelju. Upoznajte najvažnije stilove.

Razgovorni stil

Velika većina usmenih iskaza oblikovana je razgovornim stilom (iznimka mogu biti, primjerice, govori na sudu). Osim toga, upotrebljava se u mnogim pisanim vrstama: pismima, dnevnicima i e-porukama, a često i na blogovima. Učimo ga prirodno jer smo mu izloženi od prvih dana života.

Vokabular koji se upotrebljava u ovom stilu možemo podijeliti na:

• emocionalno neutralne riječi (odnose se na sve što nas okružuje);
• ekspresivne izraze (npr. šaljive ili vulgarne izraze i riječi iz svakodnevnog govora).

U razgovornom stilu dopuštena je upotreba:

• frazema (primjer: pada mi mrak na oči, preko glave mi je svega);
• ponavljanja (primjer: svuda samo to zelenilo i zelenilo, proljeće je vrijeme bujnog zelenila);
• rečenica koje nisu u skladu s pravilima, složenih ili čak tzv. anakoluta – iskrivljenih i neispravnih konstrukcija (npr. prvo je uginuo psić, a zatim njegova vlasnica);
• elipsi – izostavljanja onoga što je u rečenici očito (primjer: slušam rock-glazbu, a moj suprug klasičnu).

Administrativni stil

To je stil izražavanja karakterističan za različite institucije ili osobe koje ih predstavljaju. Riječ je o drugom najpopularnijem stilu, odmah nakon razgovornog.

Možemo razlikovati dvije podvrste administrativnog stila:

• kancelarijsku – službeni dokumenti (poslovna pisma, ugovori, zapisnici, opomene, prigovori, molbe, životopisi, CV-jevi i dr.);
• pravnu – normativni akti (ustav, zakoni, uredbe, pravilnici, dekreti i dr.).

Ove oblike iskaza prije svega obilježavaju:

• standardiziranost:
  • šablonska struktura (česti su obrasci i formulari),
  • shematski odabir riječi,
  • upotreba ustaljenih izraza (npr. „Poštovani”, „S poštovanjem”),
  • dopuštene posuđenice i administrativni izrazi;
• preciznost:
  • jednoznačni termini,
  • sažete poruke,
  • izostanak ili znatno ograničena upotreba epiteta,
  • izbjegavanje ekspresivnosti i slikovitosti,
  • podjela na odlomke, članke i točke;
• direktivnost:
  • naredbe,
  • zabrane,
  • dozvole;
• bezličan karakter iskaza:
  • upotreba bezličnih glagolskih oblika (npr. „obavještava se”, „izvršeno je”, „moli se”),
  • radnje se izražavaju glagolima u 3. licu jednine (npr. Sud potvrđuje odluku o… ),
  • primatelj se često određuje zamjenicom „tko” (npr. Tko podliježe kazni zatvora…).

U zaglavlju i potpisu dokumenata nalaze se pečati koji im daju službenu valjanost.

Informativno-publicistički stil

Njihova je zadaća prenijeti informacije o određenim događajima. Informativni stil odlikuje se upotrebom isključivo provjerenih informacija, koje trebaju biti predstavljene sažeto, ali istodobno detaljno. Autor bi se trebao izražavati:

• bezlično;
• nepristrano;
• šablonski;
• bez mnogo ekspresivnosti.

Publicistički stil omogućuje upotrebu duljih formi kao što su kolumna, članak, esej i reportaža. Ovdje su, osim informacija, važne interpretacija, procjena i komentar. Autor može iznijeti vlastito mišljenje i pokušati utjecati na primatelje. Dopušteno je:

• upotrebljavati različita jezična sredstva;
• spajati razgovorni i znanstveni stil, pa čak i umjetnički stil;
• koristiti ekspresivnost;
• upotrebljavati riječi s emocionalnim nabojem.

Znanstveni stil

Zbog raznolikosti predmeta i metodologija karakteristična je značajka ovog stila njegova heterogenost. Najčešći znanstveni tekstovi su članci (postavljena teza –> obrazloženje), rasprave (obrada određene teme uzimajući u obzir konkretno stajalište) i referati (isprva napisani, a zatim izloženi).

Razlikujemo dvije podvrste znanstvenog stila:

• teorijsko-znanstvenu – komunikacija među stručnjacima obilježena je:
  • velikim brojem stručnih riječi i znanstvenih termina,
  • prevlašću višestruko složenih rečenica,
  • objektivne pretpostavke često zahtijevaju upotrebu bezličnih rečenica;
  • izostankom ekspresivnih elemenata,
  • formulacijama koje ukazuju na autorovu distancu ili nesigurnost (npr. Može se pretpostaviti…).
• popularnoznanstvenu – komunikaciju stručnjaka s laicima obilježavaju:
  • informacije iznesene jezikom razumljivim primateljima koji nisu povezani sa znanošću,
  • izrazi karakteristični za publicističke ili čak umjetničke tekstove,
  • metafore, usporedbe i opisi koji olakšavaju razumijevanje teme.

Umjetnički stil

Autori mogu upotrebljavati različita stilska sredstva i bogat, slikovit vokabular, ali mogu i stvarati potpuno nove riječi ili spojeve.

Dopušteni su:

• jezične pogreške;
• jezične stilizacije (npr. arhaizmi, kolokvijalizmi i scijentizmi);
• riječi koje pripadaju drugim jezičnim stilovima.

Vlastiti jezični stil

Ponekad stil izražavanja omogućuje prepoznavanje autora. To je obično povezano s upotrebom određenih izraza, stilotvornih elemenata ili karakterističnim oblikovanjem rečenica. Takvi su postupci posebno karakteristični za književne vrste (npr. poeziju), ali i za eseje ili kolumne.

Ta mogućnost prepoznavanja autora na temelju uzoraka teksta nedvojbena je prednost u umjetničkom stvaralaštvu. Izvan tog područja upotreba vlastitog stila obično je znatno ograničena. Stvaranje različitih sadržaja, posebno prema konkretnom zahtjevu klijenta, zahtijeva pridržavanje strogih pravila (npr. SEO-a) koja služe ostvarivanju određenih ciljeva. U takvoj je situaciji prioritet učinkovitost teksta, a ne autorov individualni jezični stil.

Stilska harmonija – kako izbjeći stilske pogreške?

Ako je vaš zadatak stvoriti tekst u određenom jezičnom stilu, morate znati ne samo po čemu se on odlikuje nego i pridržavati se pravila stilske harmonije. Zahvaljujući njoj tekst je koherentan, ujednačen i oblikovan u konkretnom stilu, što povećava vjerojatnost pravilnog razumijevanja.

Ako želite izbjeći pogreške koje mogu dovesti do komunikacijskog neuspjeha, morate zapamtiti tri pravila:

1. prilagodite stil upotrijebljenih riječi iskazu (npr. u informativno-publicističkom stilu treba izbjegavati gomilanje ekspresivnih razgovornih riječi – eufemizama, kolokvijalizama, ekspresivizama i vulgarizama);
2. u rečenici se držite određenog stila i NE MIJEŠAJTE riječi koje pripadaju drugim stilovima (npr. upotreba administrativnog stila u neposrednoj komunikaciji može biti teško razumljiva);
3. jezične stilizacije upotrebljavajte samo kada su opravdane (npr. svrha arhaizama jest prizvati stil određenog razdoblja; u suprotnom je uvođenje zastarjelih riječi u razgovorni jezik potpuno nepotrebno).