Naracija – što je i koje vrste postoje?

Što je naracija?

Njezina je zadaća čitateljima prenijeti radnju djela i predstaviti izmišljeni svijet. Pripovjedač je, s druge strane, fiktivna osoba koju je stvorio autor i koja pripovijeda tijek radnje.

Način pripovijedanja utječe na razumijevanje djela i njegovu kasniju interpretaciju, stoga konstrukciju pripovjedača treba prilagoditi stilu proznog djela.

Najpopularnije vrste naracije u prozi

U tradicionalnoj se tipologiji naracije najčešće izdvajaju 3 vrste koje se međusobno razlikuju prema upotrijebljenom gramatičkom obliku:

• pripovijedanje u prvom licu,
• pripovijedanje u drugom licu,
• pripovijedanje u trećem licu.

Ovisno o odabranoj vrsti naracije, pripovjedni subjekt može imati veće ili manje znanje o događajima, a ponekad je i sam jedan od likova u romanu.

Pripovijedanje u prvom licu

Čitatelj tako ima pristup emocijama, osjećajima i mislima lika te se može naći u samom središtu događaja, što često nedostaje drugim vrstama pripovijedanja. Stvarnost će, međutim, uvijek biti prikazana subjektivno, bez mogućnosti uvida u misli drugih likova.

Pripovijedanje u prvom licu najčešće susrećemo u djelima koja imaju oblik memoara ili dnevnika, ali i u romanima društvene tematike, kriminalističkim, fantastičnim i drugim romanima.

U ovom obliku naracije autor se može služiti prezentom („Izlazim iz kuće i počinjem se osvrtati oko sebe”) ili prošlim vremenom („Bio sam toliko umoran da sam zaspao nakon nekoliko minuta”). Pripovijedanje u prvom licu u prošlom vremenu susrećemo, primjerice, u romanu Žene Charlesa Bukowskog, dok se Suzanne Collins prezentom služila u romanu Igre gladi.

Pripovijedanje u drugom licu

Na taj se način čitatelj uključuje u radnju, iako ne zna kamo ona vodi te istodobno nema mogućnost otkriti emocije drugih likova.

To je najrjeđe korištena vrsta naracije, koja se obično bira za kraće forme, poput pripovijetki. Njome se, među ostalima, služio Viktor Pelevin u djelu Ontologija djetinjstva.

Pripovijedanje u trećem licu

To omogućuje dobivanje šireg konteksta – misli likova često se prenose u obliku neupravnog govora, a pripovjedačevo znanje ne mora biti ograničeno na glavnog lika.

Pripovijedanje u trećem licu olakšava dinamiziranje radnje i omogućuje nagle promjene mjesta ili vremena radnje kako bi se prikazala iskustva drugih likova. U takvim romanima čitatelj može upoznati sudbine svih likova, a istodobno se i distancirati od događaja, primajući samo izvještaj izvana.

Autori u pripovijedanju u trećem licu upotrebljavaju prošlo vrijeme, kao u kriminalističkom romanu Ubojstvo u Orient Expressu Agathe Christie, ili prezent, vidljiv u romanu Wolf Hall Hilary Mantel.

Kako prepoznati vrste pripovjedača?

Osim prethodno navedenih vrsta naracije prema licu, postoje i druge tipologije u kojima se pripovjedač klasificira na temelju svojeg znanja i funkcije koju ima u romanu. Po čemu se te vrste međusobno razlikuju?

Pripovjedač i njegovo znanje

Prema razini znanja pripovjednog subjekta u proznim se djelima izdvajaju:

• sveznajući pripovjedač – posjeduje neograničeno znanje o događajima, poznaje neizrečene misli svih likova, zna njihovu prošlost i budućnost, komentira događaje i procjenjuje ih (npr. Rat i mir Lava Tolstoja);
• ograničeni pripovjedač – povezan je s jednim ili više odabranih likova, na koje je njegovo znanje ograničeno (npr. 1984. Georgea Orwella).

Pripovjedač i njegova uloga u romanu

Ovisno o funkciji koju pripovjedni subjekt ima u djelu, možemo izdvojiti 3 vrste pripovjedača:

• pripovjedač u prvom licu – aktivni sudionik radnje koji pripovijeda iz vlastite perspektive;
• personalni pripovjedač – prikazuje priču očima jednog lika koji nije pripovjedni subjekt (npr. Ponos i predrasude Jane Austen);
• auktorialni pripovjedač – pripovijeda iz perspektive komentatora ili promatrača koji ne sudjeluje u događajima, ali ih komentira (npr. Anna Karenjina Lava Tolstoja).

Ostale vrste naracije

Osim osnovnih vrsta pripovijedanja u proznim tekstovima postoje i manje popularni oblici kojima se autori služe.

Primjerice, zanimljiv je postupak bihevioralne naracije, koja se ograničava na prikaz onoga što se može promatrati izvana, bez ulaženja u emocije lika. Pripovjedač tako objektivno opisuje geste, izjave i ponašanje likova. S takvim se stilom susrećemo, primjerice, u pripovijetki Brda poput bijelih slonova Ernesta Hemingwaya.

U nekim se romanima koristi i epistolarna naracija, koja se temelji na navođenju pisama, dnevnika ili drugih dokumenata. Tada takav sadržaj, napisan u prvom licu, vodi čitatelja kroz radnju djela. Ta se vrsta obično kombinira s drugim oblikom naracije, kao u djelu Patnje mladog Werthera Goethea.

Druga vrsta naracije može biti kolektivna naracija, u kojoj priču pripovijeda kolektivni subjekt („mi”), primjerice cijela zajednica ili skupina likova, a ne jedan pripovjedač. Ovaj se tip pripovijedanja pojavljuje u djelu Mi, djeca s kolodvora Zoo Christiane F.

Zanimljiva je i naracija u obliku struje svijesti, koja prikazuje unutarnje misli i emocije lika na kaotičan način, često bez jasne logike i interpunkcije, kako bi dočarala prirodan tijek misli. Pojavljuje se, primjerice, u ciklusu Put k Swannu Marcela Prousta.

Koju vrstu naracije odabrati?

U kriminalističkim djelima, u kojima je potrebno prikazati događaje iz različitih perspektiva, vrijedi odabrati sveznajućeg pripovjedača u trećem licu. U romanima društvene tematike, u kojima su važnije emocije i misli likova, bolji izbor može biti pripovijedanje u prvom licu ili personalni pripovjedač.

Pisci vrlo često ne biraju jedan model naracije, već kombiniraju nekoliko vrsta u istom djelu i tako stvaraju takozvane miješane naracije ili se odlučuju za višestruke pripovjedače. Na taj je način znatno lakše predstaviti priču iz različitih perspektiva, a pritom zadržati vlastiti stil.